Kinološko udruženje "Beljanica" Resavica

Pas je čovekov najbolji prijatelj

 O srpskim goničima



Srpski goničČinjenica je da se način lova s vremenom menjao, pa su shodno tome bili potrebni različiti tipovi lovačkih pasa.

Tokom vekova razvilo se više tipova pasa za lov, od goniča, ptičara, cunjavaca, retrivera i hrtova.

Goniči su, kao grupa pasa na našim prostorima, veoma rasprostranjeni i cenjeni među našim lovcima.

O goničima na Balkanu pisali su kroz istoriju mnogi autori. Prvi ih je opisao Ksenofon u knjizi „De Venatione“, a pominje ih i Arijan, 530 godina posle Ksenofona. Aristotel u knjizi „Animalium Historica“, 350 godina p.n.e. opisuje sedam formi pasa, gde svrstava i molosoidnog psa (Canis Moloticus) poreklom iz Molosije u Epiru. To je bio manji pas od Canis Epiroticus, koji se odlikovao snagom i upotrebljavan je za lov.

Rimski autori su, takođe, pisali o psima na Balkanu, a pre svih: Marko Terencije Varo, Virgilije Maro, Horas, Strabo, Moderato Kolumela, Gaj Plinije Sekund...

I pored mnogih nastojanja, do dana današnjeg nije utvrđeno od kada je ova grupa pasa nastanjena na teritoriji naše zemlje. Prema navodima grčkih i rimskih autora, goniči su postojali na Balkanu u 6. veku pre nove ere, dok se prema tvrdnjama dr Dragiše Pavlovića (1950), goniči (zagari) pominju u spisima iz 15. veka nakon Kosovske bitke. Ta tvrdnja je utemeljena na osnovu pisanih zapisa iz doba despota Stefana Lazarevića. Tadašnja vlastela lovila je sa sokolovima i hrtovima, a tek kasnije se za pse koristi izraz zagari ili zečari, što je naziv koji se sve do 1950. upotrebljavao za goniče na našim prostorima.

Prema jednoj teoriji, pretpostavlja se da su goniči na našim prostorima nastali mešanjem goniča, koji su afričkim pravcem stigli iz Grčke, i onih koji su iz Indije stigli do Anadolije i s Turcima došli na Balkan. Za nastanak naših goniča posebno je bitna grupa koja je pristigla preko Grčke, a oni su se mešali sa goničima dopremljenim iz Indije.

Balkan rasadnik goniča
Smatra se da su goniči s našeg područja keltskog porekla, a njihovi preci ostali su na Balkanu posle prolaska Kelta ovim područjima (češki kilnolog Ivan Stukli, 1980).
Austrijski oficir Franc B. Laska je obavio prva zootehnička ispitivanja na goničima s područja Srbije i Bosne i Hercegovine. Merenja su obavljena na 1.036 goniča, a rezultate je objavio u knjizi o lovu u Bosni i Hercegovini (Weidwerk in Bosnien un der Hercegovina, Klagenfurt 1905).

Prema tvrdnjama autora, Balkan je bio rasadnik goniča, odnosno goniči sa Balkana bili su osnova za stvaranje mnogih rasa goniča na Zapadu.

Laska je goniče sa ovih prostora svrstao na osnovu tipa dlake na:

1. Ravnodlake (kratkodlake) goniče;
2. Dugodlake goniče:
3. Oštrodlake (kostretaste) goniče.


Za svaku grupu goniča autor je dao detaljne opise u vidu standarda. Ovo su prvi standardi napisani za goniče s područja Balkana.

Prema današnjoj zvaničnoj sistematici koja je prihvaćena u kinologiji, Međunarodna kinološka federacija grupu pasa goniča svrstava u VI FCI grupu, u kojoj se nalaze 3 sekcije i 3 podsekcije sa ukupno 76 rasa pasa.

Prvi oblik standarda tadašnjeg balkanskog goniča, današnjeg srpskog goniča, napisan je 1924. godine (dr Ivan Lovrenčić) i on je bio osnov za sistematsko praćenje i uzgajanje goniča ove rase.

Ubrzo posle toga urađena je najava standarda, a FCI je u Stokholmu 2. juna 1939. godine službeno najavio standarde za većinu naših goniča. Jugoslovenski klub ljubitelja goniča, na sednici održanoj 8. jula 1939. u Ljubljani, usvojio je standard balkanskog goniča, kao i Pravilnik za ocenjivanje i rad goniča koji je stupio na snagu 1. oktobra 1939. Početkom Drugog svetskog rata, kao i na drugim prostorima Evrope, i u Jugoslaviji je zamro kinološki rad, tako da je konačno priznavanje standarda usledilo na Skupštini FCI koja je održana na Bledu 14. maja 1948. godine. Tako je FCI prihvatio standard za balkanskog goniča, što je bilo najavljeno u Stokholmu 1939. godine.

Bitka za ime
Balkanski gonič je nesporno najrašireniji na terenu Srbije, zbog čega je Kinološko udruženje Srbije već 1948. otpočelo sa praćenjem gajenja i upisom pasa u službeni registar. U periodu od 1948. do 1957. godine, u Srbiji je održano više od 200 ocenskih smotri na kojima je posebno praćeno gajenje ovih goniča.

Rezultati proučavanja eksterijera pasa ove rase objavili su prof. dr Slobodan Pavlović i prof. dr Svetislav Antić u zoo-biološkoj studiji o balkanskom goniču, 1954. u „Veterinarskom arhivu“. Zahvaljujući rezultatima iz te studije, prepravljen je, dopunjen i prijavljen standard balkanskog goniča iz 1948. da bi na Skupštini FCI u Luksemburgu 13. avgusta 1955. godine bio prihvaćen i zaveden pod brojem 150.
U to vreme, postavljeno je i pitanje adekvatnog imena ove rase. Jovan Živadinović je 1956. pokrenuo pitanje promene imena balkanskog goniča u srpski gonič, pošto je ta rasa najmnogobrojnija u Srbiji (o čemu je svedočio i Franc Laska još 1905. godine), s čim se komisija bezrezervno složila, ali verovatno zbog nekih „viših“, političkih ciljeva to nije učinjeno.

O tom problemu, odnosno potrebi promene imena, bilo je reči i na Prvom jugoslovenskom savetovanju o goničima, u Valjevu 1988. godine. Tek Skupština Jugoslovenskog kinološkog saveza, održana u Temerinu 17. decembra 1994. godine, potvrdila je promenu imena - da se ime balkanskog goniča promeni u srpski gonič. U februaru 1995. dostavljen je materijal komisiji za standarde FCI, a Međunarodna kinološka federacija je 1996. priznala novo ime. Tako je balkanski gonič, posle dugo godina dobio pravo ime - srpski gonič.

Trenutni standard pod brojem 150 objavljen je 25. marta 2003. godine. Izmene i dopune standarda urađene su na osnovu studije i zootehničkog proučavanja balkanskog (srpskog) goniča na teritoriji Srbije u desetogodišnjem periodu (Urošević i saradnici, 1988.).

Izgled: snažna građa
Srpski gonič je pas srednje veličine, snažne građe, živahan i energičan. Njegova visina u grebenu propisana standardom za mužjake je 46-56 cm, idealno 51-52 cm, a za ženke 44 -54 cm, idealno 48-49 centimetara. Dužina tela merena od vrha grudne kosti do sedne kvrge, prevazilazi visinu grebena za oko 10 odsto, obim grudi veći je od visine grebena za oko 20 odsto, dok je dužina glave 45 odsto visine grebena.
Glava je duguljasta, a gornje linije lobanje i njuške međusobno su divergentne. Lobanja je, posmatrana spreda i sa strane, blago zaobljena. Izražena je čeona brazda, a potiljna kvrga slabo je razvijena. Stop je slabo izražen. Nosna pečurka je dobro razvijena i uvek je crna. Njuška je klinasta i nešto kraća od lobanje. Vilice su snažne, a zubi jaki. Zubalo treba da bude potpuno i makazasto, dok je klještasto dozvoljeno prema novom standardu. Oči su srednje velike, ovalne i blago koso postavljene, dok rub očnih kapaka mora biti taman (prvenstveno crn). Boja očiju je po mogućstvu što tamnija. Uši su visoko usađene, srednje duge i široke, i viseći tesno priležu uz obraze. Vrh uva je više ili manje zaobljen.

Grudni koš je snažan i dobro razvijen, dubina je približno 50 odsto od visine grebena. Vrh grudne kosti nije upadljivo isturen. Stomak je blago prikupljen.
Rep je snažan u korenu, sužava se ka vrhu i dopire do skočnog zgloba. Povijen je blago nagore i nošen ispod leđne linije. Dobro je odlakan celom dužinom.

Prednje noge su pune snage, dobro mišićave i paralelne. Lopatica je približno iste dužine kao i nadlaktica, mišićava je, snažna i dobro povezana sa grudnim košem. Lakat je čvrst i dobro naleže na grudni koš. Podlaktica je ravna, jaka i mišićava, šaplje je čvrsto, a došaplje snažno i blago iskošeno. Šape su mačije sa snažnim, usko međusobno priležućim prstima. Čvrsti nokti su crni.

Zadnje noge su paralelne, mišićave i jake. Koleno je čvrsto i paralelno sa središnjom osom tela. Potkolenica je mišićava i približno iste dužine kao butina. Skočni zglob je snažan i nisko postavljen. Došaplje je snažno i skoro uspravno. Šape su nešto duže od prednjih. Prsti su jaki i usko međusobno prikupljeni.

Poželjna vrsta kretanja je slobodan i elastičan kas. Noge se kreću paralelno sa uzdužnom osom tela.

Koža je elastična, dobro pigmentisana i prileže uz telo. Dlaka je kratka i bujna, sjajna, nešto deblja i dobro polegla po celom telu, sa dobrom poddlakom. Na zadnjim rubovima butina i donjoj strani repa dlaka je neznatno duža.

Boja psa je od žućkasto-crvene ka rđasto crvenoj preko lisičije crvene sa crnim plaštom ili sedlom. Crna boja dopire do glave i na slepoočnicama pravi crne oznake. Na prsima je dozvoljena belina ne većeg prečnika od dva enticetram.

Srpski gonič je uporan tragač i izdržljiv gonič. Njegov lavež je izrazito jak, i može da bude visok, ali i poprilično dubok.


Temperament
Srpski gonič je vrlo temperamentna rasa pasa, živahna i puna energije. Pouzdan je i veoma izdržljiv. Lako se socijalizuje i dobro se slaže sa drugim psima. Srpski gonič ima urođen instinkt ka lovu, što može biti problem ako imate još nekog kućnog ljubimca. Sitnije životinje doživljava kao plen i vrlo je verovatno da će ih juriti.

Zdravlje
Spada u vrlo zdrave i otporne rase. Nisu zabeleženi slučajevi ozbiljnijih oboljenja naslednog karaktera koji se javljaju kod ove rase. Češće se pojavljuju različite povrede, koje se dešavaju tokom lova. Životni vek im je od 12 do 15 godina.

Standard
Srpski gonič prema klasifikaciji Međunarodne kinološke federacije spada u rase 6. grupe (goniči, tragači po krvi i srodne rase), sekcija 2 (goniči srednjeg rasta) i podleže ispitu u radu.